"Stvorenje iz Močvare. Alan Mur. Čas anatomije. Istorija.
Darkwood vam predstavlja Stvorenje iz Močvare u pet
knjiga – od prvih brojeva gotskog horora koji su stvorili Len Vin i Berni
Rajtson, pa do mračne višetomne epopeje koja je proslavila Alana Mura, prateći
tako put ovog bića od jadne nakaze… pa do bezmalo svevišnjeg boga." (Darkwood)
Prvi se put guštalo
frenetično, od korice do korice u rekordnom roku. Jednako tako je odmah posle
prošla i treća knjiga, pa četvrta i peta. Tek kada su mi korice drugih knjiga
rekle “dobro te je”, vratio sam se prvim Murovim pričama, u laganom guštu.
“Svođenje računa” je
više korisna nego kvalitetna priča. Teško, ustvari, da se tu o nekom kvalitetu
može i govoriti, budući da je jasno i iz aviona da joj ni Mur nije pristupio
preterano ambiciozno (osim što je gradio most ka momentu zbog kojeg je i
pristao da preuzme istrošeno “ruglo što baulja baruštinom”). Stavljena je tačka
na Arkanusa, malo ispoetizirana veza između njega i Stvorenja (kliše “You
complete me” veza između junaka i nemezisa) i donekle ispoštovane pulp margine
unutar kojih se Stvorenje kretalo. Moram
reći da mi je žao što više nećemo imati prilike da vidimo Den Deja na delu što
se tiče ove edicije. Jako lep crtež. Priča je, realno, za zaborav. Mada, nije
ni za bacanje.
“Čas anatomije” je već pokupila mnogo ovacija i među ovdašnjim čitaocima,
ali za nju hvale stvarno nikada dosta. Mur je napravio samo jedan potez, jednu
odluku, i promenio sve! Dvadesetak savršeno ukomponovanih, ispripovedanih i
grafički iznetih stranica je satrlo jedinu komponentu koja je držala serijal –
Močvarkovu nadu da će povratiti čovečnost. Lucidna i mračna, inteligentno
ispripovedana priča koja Močvarka plasira u strip vredan čitanja. Da je kolor
na tim stranama bolje ispratio sve sitne detalje oko Močvarkovog izbezumljenog
pogleda, mislim da bih zaplakao. Ovako sam se “samo” naježio i maksimalno
sje*ao. Takođe, primetna je znatna grafička izmena glavnog junaka. Telo je
delimično apstrahovano i unečovečeno spletom granja i lišajeva. Divlja i izvitopirena...smesa...kojoj
je svaka čovečnost uklonjena i čije nas zverstvo istovremeno plaši i baca u
melanholiju. Mur je “običnu” i na toj tački već besmislenu
pulp-horror-superherojštinu uzdigao u jednu od najlepših priča koje je deveta
umetnost ikada ispričala. A sebe...sebe je doveo u galeriju velikana. Stvarno,
ovoliko obrnuti lika - za to je trebalo muda.
Neviđena muda. Eto zašto je Mur jedini jedan od dva tri autora koji su u
stanju čak i od superherojskog stripa da naprave nešto bolje od uobičajenog fabričkog
otpada koji se nemilosrdno štancuje u tom sistemu proizvodnje crtanih slika.
Uživam u pomisli da me čeka još tristotinjak strana za čitanje.
Trilogija odnosno tematska celina “Umočvaren”/ “Vrli zeleni svet”/”Koreni”
koja sledi nakon “Časa...” je korektno zamašćeno nastavlja, cementira
psihološki užas i pušta ga u vode DC univerzuma, poetično iznoseći Močvarkovo
reidentifikovanje i nalaženje novog smisla i lepote postojanja. Bolšumove
ludorije su me, moram priznati, malo smarale i ne bi mi držale pažnju da se
glavni lik nije tako znalački razvijao ka svojoj moralnoj resurekciji – od
statusa apsolutne predaje i rastapanja svoje svesti u statični biljni svet
postojanja do epskog uzdizanja, trijumfovanja, pečatiranja njegove čvrste veze
sa biljnim svetom i finalnog “pozdrava
suncu”. Poslednje dve table su poetične... prelepe. Knjiga drži svoj emotivni
kvalitet i tera te dalje.
Sledeća trilogija odnosno tematska celina “San razuma”/”Vreme za
bežanje”/”Pod vođstvom demona” utvrđuje Murovu tendenciju ka međusobnom
stapanju priča. Tzv. Beli majmun sa moćima Kingovog It-a još je manje
interesantan od Bolšuma ali uspeva da drži pažnju, kao i Etriganov ljudski
alter-ego u fenomenalnom uvodnom delu “Sna razuma”. Ali, akcenat je na
obelodanjivanju Močvarkove uske veze sa prirodom, takoreći duboko psihološke.
Spektakularna, u mrak klasičnog horora ušuškana psihološko-trileraško-akciona
pauza od poetičnosti prethodne trilogije, ali i sasvim korektan nastavak.
“Sahrana” ugošćuje crtača Mekmanusa i daje poslednje zbogom čoveku po imenu
Alek Holand. Vrlo slatka pripovest posvećena novom stadijumu resurekcije i
uzdizanja Stvorenja iz Močvare, u funkciji dramaturško-horoske međuigre pred
gromoglasno finale.
“Ljubav i smrt”/ “Oreol od muva”/ “Sumporni ples” su u poslednjoj tematskoj
celini koja je tačka vrenja cele knjige. Arkanus nikad grđi, psihološki užas
nikad gušći, Met nikada tragičniji, ljuba glavnog junaka nikada trošnija, izvor
Močvarkove moći nikad apsolutnije prikazan
(taj izolovani krug trave u ledenom svetu). Sve mi je u ovoj
mini-trilogiji fantastično, sočno i masno...da li crtež, da li didaskalije,
monolozi ili dijalozi, a bome i dinamika scenarija i emocija koja njime vlada.
Odlično!
Epilog “Dole među mrtvima” je Močvarkov korak napred, izuzetnost koja se
kao u “Umočvaren” rađa očajem, granice njegove moći (a bome i dosega majke
prirode) koje se neumitno šire. Pakao je lepo uprizoren, odiseja njime slatko
ispripovedana i story arc je elegantno zaokružen stripovskom mini-verzijom
“Božanstvene komedije” (provetljenje hodom kroz Pakao dok hrli ka svojoj
ljubi). Sami kraj mi je takođe lepo poentiran. “Plačeš” kao odgovor na “...i da ima suza, potekle bi” iz prve
knjige, znak da je Stvorenje iz močvare doseglo čovečnost, koje se krilo, ne u
mesu, već u nečemu drugom.
Ocena: 10
za sve: od priče,
emocije i crteža do samog Darkwoodovog mahovinastog izdanja. Apsolutna i najtoplija preporuka!
Коментари
Постави коментар