Ovaj tekst je napisan kao recenzija za stripovi.com
Crtež i naslovnica: Roberto "Magnus" Raviola
Na samom početku epizode, autori nisu nikog štedeli sa svojim perima. Polarizovani prikaz razlika, međuodnosa i životnih navika bogatih i siromašnih je iniciran odmah u prvih par stranica. Alan i Bob početno uživaju na plaži siromašnih, koja je vizuelno pravo pravcato smetlište, dok Bob nije pogledao sa ”one strane” zida gde se bogataši prežderavaju i uživaju na plaži k’o sa razglednice. Bobovi izlivi besa nam daju dosta sitnih kerefeka kojima umiremo od smeha i zbog kojih ova epizoda meni lično nikada neće dosaditi.
No, ispod humora, kako sam već par puta u diskusijama na forumu
naveo, krije se oštra satira. Državne vlasti se brinu samo za svoje
ponosite sinove duboka džepa i jakog bankovskog računa (policajac Bobu: “Tako dakle! Ti prljaš plažu za bogate, ha?” ) dok se siromasi poput Boba nemaju prava suprotstaviti nepravednom sistemu koji je na svim poljima protiv njih (Bob bogatima: Hej, bogatuni! Ovo nije javno skladište, nego slobodna plaža! ” Bogataši:” Čuj, ovi se siromasi još i bune”).
Lako je primetiti da “slobodna plaža” jasno aludira na “slobodnu
zemlju”, titulu Sjedinjenih Američkih Država kojom je Amerikanci neretko
kite. Takva sloboda za ljude poput Boba ne postoji. Naprotiv, između
njega i “slobodne zemlje” kamenim zidom je zapečaćena granica. Taj zid
između dve plaže ga sprečava da bude deo tog lepšeg sveta, a, gledajući
sa strane bogatih, on zaklanja pogled od ružnih detalja “smrtničkog”
sveta. Zbog toga Bobova akcija “unosi pometnju u njihove redove”. Podsetio ih je na postojanje ljudi svoje “klase”.
Nije prošla ni jedna tabla nakon avanturice na plaži, a ono opet
imamo spoj dvaju svetova. Nakon kratke, ali više nego upečatljive slike u
kojoj Alan i Bob posmatraju Sir Olivera, kojem u ovoj epizodi ne fali
para, Bunkerov stil satiriziranja postaje sve jasniji i lagano briše
masku prividnog nevinog humora. Simpatična je međutim njihova reakcija,
mislim Alanova i Bobova, dok posmatraju engleskog “plemića”. Umesto
sasvim očekivanog prijateljskog pozdrava ili alanfordovskog
prgavo-prijateljskog susreta, njih dvojica posmatraju svog sadruga
šćućureni iza ćoška. Još i Alanov komentar: ”Treba priznati, dragi Bobe, da Sir Oliver pripada jednom krugu ljudi, a mi opet drugome”. Iako prijatelji, ili makar “kolege”, činjenica da pripadaju različitim klasama stvara nepremostivi jaz među njima.
Treća slika na istu temu, a koja se opet nadovezuje na ovu prethodnu
kao njen opozit, je u staroj i trošnoj “vikendici blagostanja” u kojoj
Bunker daje finalni pečat u prikazu siromašnih i bogatih. Alan spaja
razbijene delove tanjira u cilju da spremi ručak, Bob se čudi što imaju
današnje novine i Alanu se od čepa u zgužvanoj šerpi čini da (“He he he! Obilan obrok!”) “čak komadić mesa pliva u grahu” (Bob i Jeremija: “ KOMADIĆ MESA!? ).
Inače, o bednom stanju Grupe T.N.T. opet govori niz faktora: stakla
“baze” su sva oblepljena selotepom; šef grupe tj. Debeli Šef, da bi
održao već bledunjavi autoritet i dostojanstvo, plaća svoj takozvani
odmor (od dva minuta) sa tri dolara koje je uštedeo u “šest godina žrtve i samoodricanja”; Alan, Bob i Jeremija se zaslađuju sa hranom za mačke i tako dalje.
Zanimljiva je i scena u kojoj Bob prolazi red ljudi sa psima, za koje
se nadaju da će dobiti basnoslovnu nagradu od milion dolara. Niko od
njih nema psa koji imalo liči na Nosonju. Mislim, jasno je da su ti
veliki plakati sa slikom Nosonje oblepljeni svuda po New Yorku. Nije da
je taj grad mali, ali zbog obećane cifre građanima se morala urezati
slika traženog psa, a ako baš svi iz grada znaju za to, onda Nosonja
nije mogao da prođe neopađeno. Da se svako bacio u malu potragu, bilo bi
lako pretpostaviti da bi pas bio brzo bio nađen, a nagrada zarađena. A
oni nose tamo neke male psiće koji mu nisu ni nalik. Zbog čega uopšte
napominjem ovakve gluposti? Bunker nam lepo kaže: ”Ništa. Još uvek ništa. Čovjek bi pomislio da će ljudi isprevrtati čitav svet samo da ga nađu, ali...”
Takva zarada, iako laka, nije bila dovoljna da natera građane da se
pokrenu i “rade” nešto da bi bili nagrađeni. Magnus nam je lepo prikazao
te ljude. Nisu to neke standardne sumnjive face, varalice i slični. U
tom redu stoje normalni ljudi, manje ili više ugledni, svi izgledaju
standardno, pristojno, čak i neiskarikirano Magnusovim perom. Bunkerov
mač je ovde uprt u neočekivanom smeru - na ljude srednje klase, obične
građane.
Lik koji dominira epizodom je dežurni bunadžija Bob Rock. Taj
nesretnik ima neviđeni talenat da upada u nevolje i, mnogo češće, da ih
izaziva, što rezultira pregrštom komičnih scena. On je uvek u stavu
bunta, grčevito pokušava da se iskobelja iz svoje teske materijalne
situacije, no sistem i njegova alanfordovska naivnost mu to ne
dozvoljavaju. Mislim da alanfordovci teško mogu da zaborave scenu sa
plaže, kao i onu u kojoj mu gangsteri uvaljuju komad papira (“ukraden u mesnici i izrezan škarama”)
kao ček, i mali million sličica u kojima vidimo njegove izlive besa.
Još kad smo u ovoj epizodi njegovoj prgavosti prilepili i Nosonjin
radosni detinjasti smešak, sa istim takvim pokretima, dobili smo duo
koji obećava.
Moram da kažem da je ova epizoda od onih koje se čitaju u jednom
dahu, kao i većina epizoda Magnusovog opusa. Puna je komičnih momenata,
dinamična je, uvodi nam nove likove u serijal, neke doslovno (kao
Nosonja), a neke vidljivo menja iz korena (Jeremija po prvi put u
svojoj hipohondorskoj pozi umoran u ćebe i sa nogama u šerpi sa vodom, a
Debeli Šef dobija svoj stupidni izraz lica i sve je manje ozbiljan u
čitaočevim očima). Iako nije od najjačih epizoda od spomenutog
Magnusovog perioda, ne mogu da odolim upisivanju čiste desetke na svaki
njen segment. Špijunska osnova radnje je opet savršeno uklopljena u
Bunkerov bez da ometa dinamičnost epizode. Uklapanje Nosonjinog ulaska u
Grupu T.N.T. u sve to je još doprinela njenom kvalitetu.
Naslovnica je po propisu. Bob Rock u svojoj svakodnevnoj pozi i
njegovo životinjsko drugo ja u sasvim drugačijem raspoloženju. Magnus je
malo pre ove epizode počeo da razvija svoj čistiji i prepoznatljiviji
stil. Njegov crtež doseže čistu harmoniju sa scenarijem. Nije ni čudo
što su u Italiji sredinom 70-ih godina verovali da su Magnus&Bunker
ustvari jedan isti autor. Štaviše, to nije ni skroz pogrešno.
Zanimljivosti:
- Prva pojava Nosonje.
- Prvi put vidimo Jeremiju u njegovom standardnom hipohondarskom izdanju, čega u kasnijim epizodama sigurno neće faliti.
- Vlasnici kofera koje je Sir Oliver maznuo su, među ostalima i Magnus i Bunker
Коментари
Постави коментар