Zagor upoznaje Henrya Summersa, slikara iz Bostona koji želi da slika
Indijansku kulturu tj. Indijance "uživo". Zagor ga pristaje odvesti do
Tonke gdje Zagor pronalazi svoje stare prijatelje iz plemena Chippewa…
Scenario: Mauro Boselli
Crtež: Mauro Laurenti
Čovek zaboravi na reč tipičnost kada čita Bosellijev uradak. Zbog
hronološkog nereda izazvanog razbacivanjem serijala na razne edicije nam
je malo teže naslutiti rez koji je duboko povučen preko ravne crte
serijala. Ovo je ustvari prva epizoda u kojoj se sve menja i to na
najnaglašeniji mogući način: sa tipičnog Toninellija (koji je u svojoj
poslednjoj epizodi ipak bio solidan) skačemo na nepredvidivog Bosellija i
sa omraženog Gambe na dinamičnog Laurentija. Ovde počinje uvod u
renesansu serijala koja je poznata kod nas pod imenom Severnoamerička
odiseja.
Zašto inovativan? Dobili smo Henryja Summersa, prvog lika sa
ambicijama upoznavanja života i običaja van sebičnih
istraživačko-naučnih ciljeva. Njegov pristup je moralno čist,
humanističko-idealističkih i umetničkih pobuda, s avanturom kao jedinom
strašću.
I opet, iako bi po originalnoj hronologiji pravilnije bilo reći "po
prvi put", dobijamo psihološki sive likove poput momaka iz Pleasent
Pointa (sjajan potez da najstarija lokacija u istoriji serijala dobije
ovako zanimljive likove): Howarda, glupastog Abrahama, vragolastog Jacka
i ćutljivog indijanca Joa. Momci laki na kavgi i oružju, ali nadasve
simpatični i savršena baza za situaciju komedije. Sivilu ne odoleva ni
Henry Summers, i njegov psihološki profil je, i pored navedenih
idealističkih crta, ljudski složen. Pored sveg zanimanja za njihovu
kulturu i običaje, bahato komentariše njihove reakcije, ponašanje i
tobože nerazumevanje. Boselli uklanja svaki osećaj predvidljivosti i
repetitivnosti koji je Zagorovim čitaocima nametnuo Toninellijev, pa i
Nolittin, period. Prve dve-tri strane u kojoj se lik prezentuje nikada
ne uslovljavaju njegovo ponašanje u ostatku epizode, niti su moguće
nagle promene tipa "dobrica je ustvari zlikovac priče" tipa. Cela lepota
je samo u čovekovim unutrašnjim varijacijama, surovim po čitaoca koji
je navikao suditi likove po crno-belom šablonu.
Interesantno je da po Boselliju upravo zahvaljujući sitnim
varijacijama Zagor nešto specijalniji/sposobniji od ostalih. Bilo je
dovoljno da dođe jedan gradski žutokljunac koji se brine o svojoj
kondiciji i sasluša par saveta da se odlično snalazi šumom: skoro odmah
je raskrinkao tajanstveni svet Zagorovog šumskog oblaka od lišća, granja
i lijana, i to bolesnom nogom. Da je imao koji dan više iskustva,
sigurno bi bili u prilici gledati kakvu interesantnu trku među granjem
između njega i čuvenog Duha sa Sekirom. Jedina razlika je samo iskustvo .
A nije bilo potrebno posebno naglašavati njegov ego ili sposobnost
adaptacije i improvizacije, niti mu davati nadimak SuperHenry i slično.
To je i dalje običan bostonski slikar kojem šumski život treba svoje
tajne tek da otkrije.
Tako, na primer, indijanski svet i život vidimo kroz njegove oči. Da
li je to samo moj utisak, ili je to Boselli nekako nametnuo, ne znam. Na
kraju krajeva, ipak govorim u svoje ime:) Reakcija na crtanje kao krađu
ljudske duše ("Ukrasti sjene je zlo. U njima je dio naše duše.")
, te kodeks časti za vreme lova (gradsko momče dobija priliku da okusi
surovost u odnosu prirode, zveri i čoveka), indijansko poimanje sveta
oko sebe, pravde, etnografski običaji, odnos sa životom i njegovim
divinskim vođama... Iz navedenog se rađa i zaplet, ne mnogo drugačiji u
odnosu na prethodne priče, ali u rukama veštog pisca i najdosadnija
tematika bude sladak, opojan.
Interesantno je koliko vremena treba da se shvati da, pored pohlepe,
glavni inicijator zapleta (u množini. Mini-zaplet u Pleasent Pointu i
ovaj glavni u indijanskom selu) bila upravo ljubomora. Šarm mladog
slikara je bio skoro fatalan po Ellie May i Mesečev zrak (opet Boselli i
njegovo koketiranje među likovima). I opet, highlight bilo koje od dve
potencijalne romanse nije postignut. Šarmiranje nije otišlo ni koraka
dalje.
A Zagor? "AHJAAAK! Riječ Duha sa sjekirom je svetinja za narode Darkwooda i bit će svetinja i za vas!"
U početnim Bosellijevim epizodama mu ne fali nolittanske drskosti pri
nametanju svog autoriteta među indijancima. Takvog Zagora volim, jer to
su crte koje ga razlikuju od ostalih serijala. Nikako ne želim da se
pretvori u savršenog junaka bez mane i straha, sa po kojom mukom koje
vuče iz prošlosti ili kad se nađe pred nečim nepoznatim. A na to
današnji Zagor liči, čast izuzecima. No, da ne dužim u digresiju, moram
reći da mi se strašno svideo stav za kojim je Boselli posegnuo: lov koji
su momci iz Pleasent Pointa obavljali na zabranjenoj teritoriji da bi
došli do koža je postavljen iz dva razloga- da se naglasi sivilo
simpatičnih likova (Howard pokazuje jasnu nameru da nožem ubije Henryja)
i da bi se pokazala Zagorova neprikosnovenost u sudu. Nije bitno da li
su u pitanju prijatelji ili neprijatelji, crveni ili beli, ili da li su
narušeni zakoni belaca ili crvenokožaca. Krivac je krivac i kao takvom
će mu biti suđeno. Sjajna, neočekivana scena! Zagorova specijalnost
gubi svoj pečat u goloj aroganciji i fizičkoj snazi. U karakteru je bila
i ranije, i to Boselli naglašava, ali pored toga postavlja, ponavljam, i
čisto iskustvo i moć procene što ljudi što njihovih zapetljancija. A
radije poseže za dedukcijom nego fizičkim nadmetanjem ("i bolje. iza sebe već imam toliko dvoboja da mi je već pomalo slabo")
Ali, iako akcenat pada na ljude i njihov kako individualni tako
čoporativni psihološki sklop, to ove ne utiče na dinamiku, akciju i
napetost narativnog toka. Sve je to lepo sklopljeno i savršeno izloženo u
tako malenom broju stranica. Fantastično!
A sve to u Darkwoodskim marginama. Zagoru ne trebaju niti odiseje i
ne znam kakve promene. Darkwood sam po sebi nudi i više nego dovoljno
prostora za maštu, za odličnu priču. Ove Bosellijeve priče me podsete na
to koliko su slabunjavi oni zanesenjaci poput Burattinija i ostalih
pisaca.
Ne treba Zagoru ni Južna Amerika, a kamoli Evropa na koju sada navaljuje raja sa obe strane Jadrana.
Zagoru trebaju samo pisci poput Bosellija...
Коментари
Постави коментар