„Sada sam normalan... Ako ta reč uopšte ima smisla. Normalan. “
U svetu superheroja, karakterizacija naslovnih likova je uglavnom
šablonska: skini im masku superiornosti i dobićeš smotanog geeka poput
Petera Parkera i Brucea Bannera, „kritiku čovečanstva“ poput Clarka
Kenta, bogatog plejboja poput Brucea Waynea ili Tonija Starka, slepog
advokata poput Matta Murdocka i sl. Ideja je čisto strateškog tipa: daj
liku sa naglašenim socijalnim kompleksima moć da se uzdigne iz mase, da
bude izvanredan i predmet divljenja. Ade Capone je po stepenu inferiornosti otišao korak dalje.
Kao što će to često raditi u „Lazarusu Leddu“, sve manje prikriveno kako
se serijal bliži svom koncu, Capone koristi vratolomnu akcionu priču
kao veo preko mučne socijalno-filozofske teme u samoj bazi naracije.
Sergio Cavallerin, urednik Star Comicsa, će u uvodnoj reči reći da je
tema „nadčovek ili superčovek, kako hoćete. No večno pitanje i dalje
ostaje, a Ade i dalje kao rešenje nudi sumnju. Na kraju sam nadčovek
postavlja pitanje o svojoj superiornosti, ona se isprepliće sa
inferiornošću.“ Tema je ustvari običan čovek sa svojim
unutrašnjim prokletstvima, u konstantnoj fazi rešavanja jednog problema,
što obavezno dovodi do stvaranja drugog. Takvi profili u „Energiji
Alfa“ su raznovrsni. Prvo ćemo zaviriti u Institut za hendikepirane u
kojem jedno momče sanja o sopstvenom komadu raja (kuća, sunce,
prijatelji i...mače). Uopšteno, Caponeovo debelo slovo je na deci „sa
posebnim potrebama“ koji uče kako „normalno živeti“ i egzistirati u
surovom vanjskom svetu.
Ironično, upravo tih par tabli Lazarusovog kontakta sa decom iz
Instituta, računajući i završne table sa Ronniem, su jedini deo epizode
koji zrači optimizmom, nevinošću i neiskvarenošću. To je mali zatvoreni
svet neokrnjen prljavštinom korupcije, intriga, ubistava, narkomanije,
predrasuda kojima ćemo svedočiti u većem delu stripa. Ono šta je posebno
dirljivo je što Capone pripovedajući o toj deci ne koristi nikakvu
bajkovitost izražaja, umetnički izraz ili patetičnu filozofiju...on
prikazuje tu decu onakvom kakva jesu, bez kićenja, i to je ono šta
zaista dirne. Jer, ovo šta vidimo u ovom stripu je fotografija svačije
okoline, deo društva o kojem ne treba nikakva beseda da bi nas njegova
težina pogodila. Capone je stvarno dobro postupio. Prikaži onakvim kako
jeste i tačka.
No, glavni „hendikep“ od kojeg učenici instituta, kao i svi mi
uopšte, pate tj. nemogućnost prilagođavanja i saživota sa normalnim
ljudima „ukoliko ta reč uopšte ima smisla...normalan“ ostaje
sveprisutan. Element „kuća, sunce, prijatelji i...mače“ idealno komparira
Lazarusovim socijalnim problemima koji su najavljeni u prethodnoj
epizodi „Druga polovina neba“: ultimatum iz New York Bugle-a za odgovor
na zahtev o stalnoj saradnji, napuštanje taxi službe i nalaženje novog
stana (jer je iz prethodnog izbačen). Samo po sebi, rešavanje tog
kratkoročnog problema je jedan od mnogih momenata u serijalu kojim Ade
Capone postiže konstantan kontinuitet,a nad kojima Lazarus vidljivo
„pati“, ali stavljanje istoga nasuprot onoga dece iz Instituta poteže
filozofsko pitanje „dolazimo li ikada do časa prosvetljenja u kojem
zaključujemo da smo sada ustvari sretni?“. Nedostižni cilj je onaj koji
mori. Deci je to samo dostojno pripadanje „normalnom“ svetu iz
perspektive kompleksa niže vrednosti, Lazarusu pripadanje „normalnom“
svetu iz perspektive tajnog agenta-idealiste koji se zbog svog načina
života nikada neće moći ušuškati u blaženstvo neznanja običnog
građanina. Isti problem, dva aspekta. Ono šta nemamo priželjkujemo, šta
imamo ne cenimo. „Uvek ista priča...priča mog života“.
A „vanjski“ svet kakav je? Naleti se tu i tamo na dobre duše poput
taksista Boba (da li ste znali da je čovek jugosloven?), Smileya, Bena
Wallacea, profesora Tomlina i Brende Farrow, ali Capone zahteva
na drugačijoj slici. Videćemo gazdu lokala koji nemilosrdno izbacuje na
pločnik „bolesnog“ gosta po dobrom starom Wild West maniru, korumpirane
vladine agente laganim na okidaču („ne zapošljavaju nas radi nežnosti“),
narkomane u parku, jakuze koji, pored standardnih mafijaških navika, ne
prezaju od žrtvovanja dece sa posebnim potrebama radi dosezanja moći.
Pištolji, noževi, helikopteri, nered, droga, bolesne ambicije, nemoral, čemer, prljavština...i mrak. To je ono šta su našli Joe Morris i Ronnie nakon što su sopstveni hendikep uklonili „prosvetljenjem“ Energijom Alfa.
„Moja moć...veća je nego što sam mislio...uključujem je
nagonski...moram naučiti kako je kontrolisati...Možda ovde pronađem još
nekoga kome mogu pomoći...doneti svetlo...jer to je ono šta
želim...doneti svetlo kome je potrebno. “
Joe Morris je „sretni“ učenik iz Instituta koji je rešio svoj problem i
dobio dozvolu da hodi putem običnog građanina. To je sve što je hteo,
više od toga nije tražio niti će tražiti. Ali dobio je i više od toga.
Dobio je moć te je ispunjena ambcija dala mesto novoj, po šablonu
parkerovskog kompleksa „uz veliku moć dolazi i velika odgovornost“.
Sopstvenim prosvetljenjem i uzdizanjem uvideo je da je „vanjski“ svet
isto tako sastavljen od živalja koji se unutar njega koprcaju u agoniji,
a kako Energija Alfa koju on isijava ima moć da leči odlučuje da
pomogne ljudima kojima je njegova pomoć potrebna, da im pruži onoliko
koliko je njemu pruženo, da od raba napravi slobodna čoveka, da mraku
sveta donese svetlo (prosvetljenje). Capone izbegava bilo kakve
superherojske epitete, iako je postavka maltene identična, što vizuelno
(Bocci) što konceptualno. Ali u realnijoj slici urbane sredine takvo
nešto je nemoguće. Kada običan smrtnik naleti na nekog Joea Morrisa pre
će ga gledati kao „proroka“, božjeg izaslanika, nego kao superheroja. To
je sa scenarističke strane i ispravno, budući da nesebično pomaganje
drugima ulazi u hrišćanske kanone, a ne tamo neke „marvelovske“.
Caponeova želja je da „Lazarusom“ da sliku naše okoline koliko god to
popularni strip-serijal dopušta, a ne ga uvlači u svet fantastike koji
bi strip gurnuli dublje unutar margina stripa (ovim svakako ne želim da
umanjujem na vrednosti dela američke škole devete umetnosti).
S druge strane, Ronnie je lik preko kojeg najviše shvatamo
Caponeovu postavku problema definisanja „normalnog“, momak preko čija
tri mentalna stanja uspevamo da prodremo u sva tri narativna elementa
koju je scenarista hteo da nam servira. Kada ga je Energija izlečila,
Ronnie postavlja pitanje kriterijuma za „normalni“ status
psihičkog života ljudskog bića, a problem je postavljen iz moralne
perspektive. Nakon što je ušao u „zdravorazumski“ kontakt sa urbanom
sredinom shvata apsurd svoje infantilne želje i prokletstvo koje može da
sledi nakon njenog ispunjenja, te tu i staje. Veći deo epizode ga
Capone koristi kao poveznicu između Lazarusa i Joea, s moćnim naglaskom
na elemntu prijateljstva. Drugo mentalno stanje bi bila agresivna
reakcija na kvarnost vladinih agenata i japanske mafije, identična
Joevoj u poslednjim tablama epizode, kada oba mladića do maksimuma
koriste datu im moć i potroše je. To rezultira Joevom smrću i Ronnijevim
povratkom u primarno mentalno stanje. Možda će iz perspektive čitaoca
izgledati kao da su „zlikovci to zaslužili“, ali takav prelaz na čistu
agresiju i destruktivnost sa statusa dobroćudnih idealista kakvi su njih
dvojica te tera da se zapitaš postoji li ijedna ruka čovekova kojoj je
sme udeliti takva superiornost. Energija Alfa je u 96 stranica mnogo
leševa izredala. što nevinih što onih „koji to zaslužuju“. Pitanje nije
spontano, već lepo nametnuto od strane scenariste.
„Ne! Hteo sam doneti svetlo...život...a donosim samo smrt! “
Kada staviš po strani emotivnu pozadinu priče, ostaje ti čista
dinamička akciona lepota. „Patetika“ je ravnomerno raspoređena po svesci
i kombinovana sa kratkim i dinamičnim scenama pa njena „sporost“ uopšte
ne guši čitanje. Smena tipova lokacija je takođe česta pa smo uz
fantastični Boccijev crtež dobili pravo vizuelno šarenilo.
Postojanje jednog nadčoveka, kao i tajanstvena energija koja tako
može uticati na bilo koga, je probudilo sve nivoe vlasti, što javne
službe što underground organizacije (policija, vojska, vazda mrski FBI,
jakuze...), i svi su se sručili na Joea Morrisa. Lazarus je, dakle, opet
sam protiv svih i u vratolomnom obruču. Tu nema mnogo šta da se kaže,
dovoljno je uzeti strip u ruke i uživati u čistom adrenalinu.
Alessandro Bocci je manijak sa olovkom. Jedini živi crtač
kojeg mogu da se setim da od prvog kaiša nema problema sa anatomijom,
raznovrsnostima kadrova, savršenim kombinacijama crnoga i beloga i
dinamičkim postavkama koliko samo sa proporcijama. Mišiće ljudskog tela
crta savršeno, ali mu je npr. glava u odnosu na telo znala biti
prevelika ili bi na odlično nacrtanom licu iz krupnog kadra znao
preterano da skupi usta uz nos i slično. Samo toliko mu je falilo do
čiste perfekcije. Već je smatran jednim od najboljih u serijalu sa
svojim prvencem „čast i mač“ gde je imao takve greške, u „Licem u lice“
je već „pokupio buran aplauz“ a ovde možemo reći da je skoro dosegao čistu perfekciju (uz par tipfelera). Ogroman, neviđen napredak u samo tri sveske!
„Sada moram ići...posao me čeka. Tamo sam isti kao i svi. I to je lepo. Život je lep. “
Zanimljivosti:
- Energija Alfa se prvi put pojavljuje u specijalcu za Lucca Comics 1994. godine pod naslovom „S druge strane tame“. U pitanju je skoro identična priča od 36 stranica o gluvom i slepom momku Jeromeu koji je podvrgnut kontaminaciji Energijom Alfa od strane svoga oca, naučnika koji je i otkrio energiju i njen uticaj po ljudsko telo. U celu stvar se mešaju korumpirani vladini agenti i nastaje opšti haos: Jerome, nakon što je video (potpuno ozdravljen zahvaljujući energiji) kako mu ubijaju oca, u činu osvete svojom moći ubija agente i uništava kompletnu laboratoriju. Ovaj specijal je, naravno, objavljen samo u Italiji, tako da se naši čitaoci susreću sa Energijom Alfa prvi put u ovoj epizodi.
- Verovatno to ni sam Capone nije znao za vreme pisanja ove epizode, ali Energija Alfa će postati jedan od stubova nosioca kompletnog serijala pojavljivajući se u raznim oblicima (mi balkanci ćemo videti kristale u sagi „Dok nas smrt ne rastavi“ i trilogiji „Ono šta me ne ubije“...nedovoljno da bismo išta znali o njenoj prirodi i funkcionalnosti unutar serijala).
- Na Energiji Alfa je baziran i Caponeov mini-serijal „Moć i slava“ („Potere e la gloria“) koja je objavljivana u Italiji.
- Treća epizoda koju crta Alessandro Bocci.
- "Energija Alfa“ je direktni nastavak broja 27 „Druga polovina neba“, što se tiče Lazarusovog socijalnog života.
- Lazarus se seli u novi stan, napušta taksi-službu i prebacuje se za stalno u New York Bugle.
- Na jednom od crteža dece iz instituta za hendikepirane vidimo Spawna.
- Još jedan susret sa korumpiranim FBI agentima
- Još jedan susret sa Jakuzama. Druga pojava gospodina Darrowa (od sada pa nadalje, s brkovima) i najavljuju se dešavanja u br.48 „Buđenje Kobre“ i nastavcima.
- Reference na spomenuti specijal „S druge strane tame“, „Druga polovina neba“, „Grad igre“ i „Čast i mač“.
Коментари
Постави коментар