Scenario: Ade Capone
Crtež: Alberto Gennari
Za vreme predizborne konferencije za štampu kandidata za gradonačelnika
New Yorka Andrewa Laytona ubijen je indijanac u pokušaju atentata.
Indijanac izgleda pripada Indian Liberation Frontu, buntovnoj grupi
crvenokožaca koji u znak bunta nameravaju na Dan nezavisnosti smaknu
Laytona, simbola svega onoga protiv čega se oni bore. Tajansveni šefovi
šalju Lazarusa da razreši slučaj i onemogući njihove napade. Jedini
način da se približi Indian Liberation Frontu je zbližavanje sa sestrom
ubijenog indijanca, koja je slučajno i Laytonov ataše za štampu.
„Ova zemlja je bila zemlja naroda ljudi jedno vreme. Svaka stena, svaka vlat trave, imala je u sebi deo jednog dobrotvornog duha, a svi zajedno su činili deo Manitua. Onda su došli beli ljudi,ranjavali nam zemlju, prljali je, oterali dobre duhove...a Manitua zamenili svojim bogom. Ovo šta vidiš mnogo je više od jedne halucinacije ili nekog glupog holograma. Ovo šta vidiš je prošlost koja je nastavila da živi u našim srcima.“
Nepravda koja traje već vekovima, našla je svoje mesto i u Lazarusu.
Sve što smo videli u Zagoru, njegovoj idealističkoj borbi za pravdu
prema crvenom narodu i za njihov mirovni zajednički život sa
doseljenicima bez razmirica i krvi, ovde dobija svoj epilog. Sami Capone
u uvodu u ovu epizodu spominje Zagora kao inspiraciju za nastanak ove
sveske („siguran sam da će čitaoci i u Lazarusu prepoznati mnogo toga
zagorovskog“). Zagorovskog i ima. Lazarus je na kraju epizode doslovno
dotaknut dešavanjima u „Danu nezavisnosti“, svesti o tome da delom
pripada pogrešnoj strani istorijske „pravde“ i da je sva ta vekovna
borba od samih početaka u mraku prošlosti bila izgubljena.
Od prvih 20-ak epizoda, ova je zaista posebna, daleko kvalitetnija od
njenih prethodnika iako ne se ni na jedan trenutak ne bavi turobnom
prošlošću glavnog junaka. Istini za volju, ubacivanje toga bi samo
poremetilo harmoniju i dinamičnost radnje.
Pred početak 21. veka, ova je rasa dotakla samo dno egzistencije.
Rasistički raspoloženi „amerikanci“ su ih oterali u najzabačenije
ćoškove ulice, omalovažavajući ih, negirajući njihovo ako ništa drugo
ono ljudsko pravo na život, a da ne spominjemo i pravo života u zemlji
koja je nekada bila njihova. Indijanci iz ove epizode su fiziči radnici,
jeftina radna snaga, čije je radno mesto na krovovima zgrada, na
gradilištu, u katastrofalnim uslovima. Kako to uvek biva, suočavanje sa
teškom realnošću rezultira trima reakcionim stranama. Sa jedne strane
imamo „starca“, tihog i povučenog, darovanog „mudrošću“ koja dolazi sa
srebrnom kosom (koliko je uopšte moguće shvatiti ko je mudar više a ko
manje, u ovakvoj situaciji?). „Imam i previše meseci za leđima, Bill.
Moj se bes se, za razliku od tvog, već ugasio. Ali ti meseci su mi
jednu stvar darovale: sposobnost da shvatim koja su dela mudra a koja
nisu...Narod ljudi nikad ništa nije postigao sa nasiljem...izazvati novo
prolevanje krvi neće ničemu poslužiti, a tvoj bes će nam doneti samo
nove boli i dodatne suze.“ Jedino šta ostaje starom čoveku ugaslog
besa je da peva „novom mesecu“ zazivajući pretke, oživljavajući uspomene
na njihove dane i držeći do stare indijanske tradicije obraćanja
prirodi. Prva slika epizode je zaista simbolična. Starčeva jednostavna i
simbolična pesma mesecu, mesec, nebo (bez nebodera koji ga presecaju) i
starac u molitvenom položaju, a na drugoj polovini slike, podeljenoj
metalnom gredom gradilišta, mrtvi pejzaž urbanog grada, iako fantastično
nacrtanim Gennarijevom rukom. No, i ta ljubav prema miru i povučenosti
od surove realnosti nije potrajala do kraja sveske. Sav ugasli bes u
njegovom duhu ponovo je planuo kada je uvideo da pognuta glava pred
belim čovekom više nema nikakvog smisla. Druga od tri strane je ona
upravo suprotna od prve, a njen predstavnik je Bill Redcloud, „poglavica“ Indian Liberation Fronta,
mladi i buntovni duh (sreli smo ih milje u Zagorovom serijalu ) voljan
pokazati zube prema mukama na koje ih je beli čovek osudio, simboličnim
napadom na kandidata Laytona, čija se politika zasniva na tome da se New
York mora „očistiti“ od nacionalnih manjina kao što su „prljava“ rasa
crvenokožaca, crnaca i azijata. Takva politika nije slučajno na meti
pokreta, kao što nije ni slučajno što planirani napad treba da se obavi
na famozni Dan Nezavisnosti četvrtog jula, datum koji je jednako
uvredljiv za indijance kao i stav belaca prema njima. Proglašavanje
Amerikom „američkom“ nije bila porazna samo za engleske okupatore sa
kraja 18.veka. Ta borba za nezavisnost, okretanje problema na „crvene
mundire“ je izbacilo indijance van svake diskusije i oduzelo im pravo
glasa. Kada se problem sa englezima rešio, indijanci su u međuvremenu
prestali da se tretiraju kao prepreka ka zvaničnom proglašenju nove
države. Reč politike je opet bila jača od humanosti. Atentat na taj
datum, i na onakvog kandidata nosi jasnu poruku „mi i dalje postojimo“.
To neće rešiti ništa, ali ostaje nada da će makar neko da primi tu
poruku i shvati je onako kako treba (znamo već unapred da od te ljubavi
nema ništa). Sestra ubijenog indijanca, Wynona, pripada trećoj strani,
onoj koja je pokušala da se uključi u život belaca. Taj njen stav je do
te mere dostigao krajnost da se nalazi sa desne strane Laytona i da
zažmiri na jedno oko po pitanju smrti bratovljeve. Pokušala, nije
uspela. Larry je taj koji je izazvao fatalnu varnicu od koje je
promenila svoje stavove i prihvatila metode Billa Redcluoda.
Sva ta rasparčanost unutar grupe je neizbežno završila tako da i
starac i Wynona na kraju pokušavaju „satrti u prah“ prljavštinu
„američkog načina života“. Zaključak, po Caponeu, bi onda bio da su sve
te godine patnje bile besmislene i uzaludne i da je bolja „smrt u slavi i
ponosu, nego u ropskom životu“. Iluzioni svet prošlosti u koji
indijanci mogu na trenutke da se sete nekadašnjeg ponosa i lepota života
u prirodi je nažalost postao čista fikcija („Otkud onda ovaj kamen u mom džepu?“).
Kakva ironija gorke sudbine. Nužno je uporediti i odnose prema prirodi
samog Lazarusa i indijanaca: Lazarusov zagorovski let sa grane na granu
je rezultat „obuke u kanadskim šumama“ dok se Redcloudovo malo
pleme nalazi u spontanom ali potpunom jedinstvu sa prirodom, lišen
vojničke hladnoće i ljudske otuđenosti od svog izvornog staništa. Zbog
toga je Lazarusova zagorovština bila kratkog veka. Scena u imaginarnom
kraljevstvu Manitua je fantastično dočarana Gennarijevom rukom i
dovitljivo postavljena kao opozit njujorškom asfaltu i betonu, konačno
nas privukavši, mislim na nas čitaoce, na stranu „Pokreta“. Nije moguće
negirati simpatije prema svemu što kažu i urade, niti osuđivati njihove
ambicije.
Problem je što kao i Lazarus čitaoc može razvoj događaja samo nemo da
posmatra, znajući da je jedino ovakav kraj predvidljiv još od onog
momenta kada je Kolumbo izjavio kralju da se preko okeana krije zemlja „u kojoj je dovoljno napraviti mali potez lopatom, a ono se ispod zemlje otkrije zlato“. Mala i glupa laž koja je okrenula svet naglavačke a prastanovnicima „zemlje preko okeana“ zauvek promenila tok sudbine.
„Idioti koji misle da su pametni samo zato što su belci“
Morao sam ovakvu opasku iskoristiti kao podnaslov, pošto je to jedna
od centralnih tema ove epizode. Delovi „Dana nezavisnosti“, iako
uglavnom govore o indijanskim pitanjima, se dosta posvećuju o temi
rasizma uopšte, o čemu Amerika nudi širok spektar primera. Naravno da
ona nije jedina, ali je nekako pri samom vrhu u svetu. Od ukidanja
robovlasništva polovinom 20. veka crnci nisu mnogo napredovali što se
tiče odnosa sa belcima. Belci su i dalje socijalno, politički i
ekonomski u velikoj prednosti u odnosu na ostale rase, kojima su mnoge
privilegije oduzete. Kako vreme odmiče, ovakve stvari se ublažavaju, ali
su konstantno sveprisutne. Putnik u taksiju je samo jedan od mnogih
belaca sa odbojnim stavom prema svemu što je po boji kože drugačije od
njega. „Ovaj grad je pun opasnih ljudi, a mi pošteni građani smo ti
koji plaćaju za to. Bilo je i vreme da se pojavi neko poput Laytona. To
je pravi čovek za vratiti portorikance, indijance, vijetnamce, crnce i
ostalu gamad na njihovo mesto. Mislim da ću glasati za njega. A Vi
obiđite malo Bronx i promenićete mišljenje. Na neke kvartove bih bacio
atomsku bombu, da sam predsednik Sjedinjenih Američkih Država.“
Zbog njegovih brojnih istomišljenika naša istorija je krcata ružnim
epizodama. Čitajući „Dan nezavisnosti“ neizbežno je postaviti si
određena pitanja na tu temu i pognuti glavu. Ovde je tako lepo prikazano
do kojeg nivoa može da se sroza ljudsko biće. Kao da neko prokletstvo
duboko (kod nekih ne i previše duboko) u nama čuči i tera nas da se
svađamo i nipodoštavamo jedni druge na osnovu nečega tako glupog kao što
je rasna, nacionalna ili verska pripadnost. Pitanje koje si valja
postaviti je ko ustvari dovede čovečanstvo u međusobni sukob? Političar
koji upire prstom ili mi obični smrtnici koji svojim ponašanjem tom isom
političaru dajemo izopačene ideje i dozvole? Sad sam već malo
patetičan.
Caponeova ironija u postavljanju scena alla God bless America u
duhu predprazničkog raspoloženja je veoma vešto prikrivena, ali se da
nanjušiti te prepoznati. Raskošna press konferencija za štampu i ubistvo
indijanca, opet konferencija za štampu i korištenje indijanke kao
ciničnu medijsku masku uprkos Laytonovoj predizbornoj politici,
hologramska projekcija slavne američke istorije od vremena prvih
doseljenika (rekao bi čovek prilično miroljubivoj gledajući sliku
karavana), borbe za nezavisnost (gde vidimo Komadanta Marka kao narodnog
heroja), sletanja na Mesec, ubistvo Keneddyja itd. u kojima se
prećutkuje manje patriotska strana poput ratovanja sa indijancima i
slično (ali je rat u Vijetnamu, standardno, prikazan kao tužna i
mukotrpna strana istorije. Na prikazu se vidi jedan „charlie“ kako
nemilosrdno ubija američkog vojnika), raskošno slavlje na Dan
nezavisnosti sa jedne strane, i svirepo ubistvo članova Indian
Liberation Fronta sa druge strane, Laytonova zdravica „ovoj velikoj naciji i našem voljenom gradu, da nastavi da se razvija u miru i prosperitetu svih onih koji u njoj žive...“
i mrtav indijanac na krovu (sa sve patriotskim vatrometom iznad
njegove glave). Nažalost,iako je scenarista dobro uposlio svoju bogatu
maštu da bi napravio ovakvu priču, ne može se reći da je bilo šta što se
nalazi u ovih 98 stranica fiktivno. Capone je samo pobrao različite
elemente realnosti i maestralno ih sklopio.
Scenaristički posmatrano, imao je težak zadatak da sve to uklopi u
tako mali broj stranica. Zbog toga su mnoge scene dosta kraće nego što
bi trebale biti, ali to je samo dalo na dinamičnosti priče. Doslovno se
čita bez daha od prve do poslednje stranice. Alberto Gennari je
poprilično poboljšao svoj stil od „Mačjih očiju“. Crtež je bogat
detaljima, određene scene obiluju odličnim kadrovima (naglasio bih scenu
tuče na gradilištu i već spomenutu scenu u prirodi). Raffaelova
naslovnica bi se mogla nazvati uspešnom, iako mi se njegov američki stil
ne sviđa. Indijanac u tradicionalnoj nošnji i sa ratničkim bojama
zajedno sa urbanom pozadinom ostavlja dobar utisak i dovoljno revno
prikazuje sadržaj epizode.
Šta reći za kraj? Tople preporuke onima koji nisu pročitali ovu epizodu!
Zanimljivosti:
- Epizodu crta Alberto Gennari, kojeg smo imali prilike videti u epizodi „Mačje oči“.
- Prva od 6 naslovnica u serijalu koju je nacrtao Stefano Raffaele (poslednja je za broj 18 „Coney Island Baby“).
- Reference na događaje u epizodi broj 5 „Mačje oči“ i broj 6 „Lovčev mesec“
- Na hologramski prikazanoj istoriji Amerike, vidimo Komadanta Marka u borbi protiv engleske vojske. Inače, sami serijal sadrži gomilu ommagea Bonellijevim junacima.
- Scena u šumi-Lazarus „leti“ sa grane na granu. Zagor bi bio ponosan
- 4.jula 1776. nastaju Sjedinjene Američke Države deklaracijom trinaest britanskih kolonija, kojom one utvrđuju svoju slobodu i nezavisnost. Danas se 4.juli u SAD slavi kao Dan Nezavisnosti.
- NAPOMENA: izvor citata u ovoj recenziji nije domaće izdanje „Slobodne Dalmacije“ već originalno izdanje, u prevodu moje malenkosti.
Коментари
Постави коментар