Zagor- Iron-Man



Iron-man je napisan u periodu teškog naivluka, 1966. godine. Tada istinska dubina priče nije mogla da traje duže od par tabli, pogotovo ne ako je ta priča probijanje leda u mnogim aspektima. Opseg njene poruke uopšte nije za potcenjivanje, ona je remek-delo tog perioda. To je prva ozbiljnija priča u celom serijalu, prvi Zagorov poraz, prvo narušavanje prethodno nenarušivog kulta i autoriteta. Ali, iako je tek početni postupak probijanja leda već (slučajno?) naglašava pojedine crte "kraljevog" karaktera.

"Ovi dole su sigurno samo mladi ratnici Cayuga koji bi malo da se prave važni i možeš se kladiti  da će jedan moj ratni poklik biti dovoljan da se razbeže kao zečevi"

"...ali par sekudi kasnije Zagor gorko zaključuje da nije postigao željeni efekat..."

"Ne razumem...reklo bi se da se one Cayuge uopšte ne boje Duha sa Sekirom!"

Veo oko "kralja Maxmagnusa" počinje da pada, stvarnost oko njega je sve samo ne lepa: vlada nered, pomanjkanje autoriteta,prepozna se apsurd sopstvene iluzije. Narod ne samo da nije poslušan nego srlja napred sa kukama i motikama. Tron nije dovoljno visoko, spušten je na smrtničke visine, na one gde je meso ranjivo a gde je legendarna sekira samo oblutak na trulom drvetu, štit misterije pada u štit kočija karavana. Divinski entitet je deli prašinu sa smrtnicima, izjednačuje se njihovom ranjivom suštinom (čak nije ni jedini dobar strelac u grupi), a skače poput malog deteta kada ga farsa debelog meksikanca izvlači iz samrtnog obruča i vraća u divinske slatke vode ponosa ("Ne zaboravite šta sam vam rekao"..."poslušaćemo tvoj savet Zagore")

No gorka pilula koju je progutao tog popodneva ostavlja ružan ukus u grlu zbog mogućnosti pomanjkanja strahopoštovanja na globalnom nivou, i to mu se potvrđuje kada shvata da jaki glas bubnja dopire onoliko daleko koliko i ratni krik. Glas Duha sa Sekirom se daleko čuje, ali ga niko ne sluša.

Ali, nije jedino autoritet srušen. Zagorov poraz na kojem naslov prvog čitaočevog kontakta sa epizodom tih davnih 60-ih godina toliko insistira nije samo fizički poraz ili povreda ega. Čin poniženja ide mnogo, mnogo dublje, i mnogo globalnije je poruke.

"Nikad neću zaboraviti ovaj strašan dan, pa makar živeo hiljadu godina!"

Klečanje pred varalicom, ožiljak na telu boga izazvan podrugljivom ženskom rukom...Očigledne opsege opisanog i prikazanog nema potrebe navoditi. Sve to se oseti pri svakom čitateljskom kontaktu sa tim kaiševima, bilo prvom bilo poslednjem. Ono šta treba istaći je da naratoreva pažnja nije bila toliko Zagorov ponos koliko opšta slika njegovog sveta.

Reakcija indijanaca na ishod bitke dvojice divova  nije reakcija bivših podanika nego oslobođenih robova.

Darkwood početnih godina nije bilo bure baruta koje može već koje želi da eksplodira. Već smo videli u prethodnih 14 albuma, a bogami i otprilike toliko sledećih da poveznica između indijanskih plemena i Zagora nije poštovanje nego strahopoštovanje. On je jedini koji idealizuje mir i suživot više rasa, a ideja je suluda pri samoj pomisli da čitalac 60-ih godina nije uopšte znao razloge postojanja tih ideala. Zagor priča je bio mnogo godina posle u striscia izdanju. Dakle, umesto hladnih glava kojima je svejedno ko će se pokazati njihovim duhovnim poglavarom, u indijanskom narodu je prisutan usklik čistog zadovoljstva kada je mirotvorac pao nejačak na kolena, a pobornik rata (vođa koji je postao vođom pre svega prepoznavanjem ambicija naroda...tome nas malo i istorija uči) onaj pred kim "tiranin" kleči.  Pogledajte samo te osmehe...To su psi pušteni sa uzice. Darkwood sada može da bukne.

Duh sa sekirom je samo individua, u njegovom odsustvu Darkwood postaje bolesno, izopačeno mesto. Njegovo zbacivanje veselo odjekuje šumskim vetrom, a atmosfera juče idiličnog mesta već počinje da širi miris sutrašnjeg baruta i krvi. Ideal mira je samo Zagorov, on se suprotstavlja celom univerzumu, sprečava prirodan tok ljudskog prokletstva. Tek kasnije taj ideal počinje da se prima i kod ostalih plemena, ali sada...to je samo kap slatke vode u slanom okeanu. Ništica koliko postojana i neizbrisiva toliko i neizbežno sitna.


Zagorovom psihom Nolitta se bavi konkretnije mnogo godina posle u Supermikeu. Sada je narativni centar bio sami Darkwood i prikaz ranjivosti njegovog utopijskog balansa te apsurdu u slici Zagorove neranjivosti i sna kojem stremi.



Коментари