Zagor: Grad na Kordiljerima


Sledeći trag Dextera Greena i njegovog sluge Yamba, Zagor i Čiko stižu u Peru gde će se naći usred opasnog napada na prijatelja advokata Aguilara od strane ubica lokalnog industrijalca Don Torresa. Nakon toga, splet okolnosti ih vodi ka spasavanju kćerke kurandere Mame Jacinte iz ruku nemilosrdnog Barranca, koji se iz nejasnih i tajanstvenih ciljeva uputio sa Soledad prema drevnom gradu u Kordiljerima. 


ZAGOR #562-565

Tekst: Moreno Burattini 
Crtež: Giuseppe Prisco

Upravo ovakve priče su razlog zašto onako često i strastveno kidišem na Morena Burattinija. Nikada na, recimo,  Mignacca ili Raucha koji nikako da pređu granicu konstantnog mediokritetskog pisanja, pa, eto, čovek od njih i ne očekuje ništa šta će kroz desetak godina biti vredno pomena. Ali na Burattinija, autora bisera poput „Močvara robijaša“, „Darkwood godina nulta“, „Sindrom Belzebul“, „Tajanstveni samostan“, „Kameni div“, „Okrutni Hawak“, „Čovek koji je pobedio smrt“, “Mortimer: poslednji čin“  i mnogih drugih, čoveka koji evidentno i može i hoće da nam servira onog „pravog“ Zagora, a priredi nam đubre poput nedavnog „Hellingenovog nasleđa“  ili svih onih naslova koji su upravo i vama pali na pamet, sa sve retrospektivama i bolnom odsutnošću spontanosti u dijalozima... E, tada je moja moralna dužnost kao primerenog, racionalnog i psihički stabilnog (znači, enciklopedijskog primerka) zagorovca iskidam sopstvene vene od huje i rasturam tipke tastature ne bih li "zloći" od Burattinija dao šta mu sleduje. Upravo ovakve priče.

Godinu je celu bio odsutan na redovnoj seriji (nakon „Ponekad se vraćaju“ smo čitali  „Skiptar Tin-Hinan“ Maura Bosellija, „U kraljevstvu Cajuna“ Dijega Paoluccija i Mirka Perniole, pa „Na putu za Panamu“ Jakopa Raucha) pa se kao osvežen vratio sa jednim od najpoželjnijih aktuelnih crtača iz Zagorovih redova – Giuseppeom Priscom te počeo da smelo ubira bogate plodove južnoameričkog ambijenta. Naime, iako je tzv. Južnoamerička saga počela pre 10 svesaka odnosno 3 avanture, „Mumija s Anda“ je prva sveska kojom činimo prve korake na tlu Južne Amerike i tom prilikom nam urednik serijala nije škrtario sa prikazom narativnog potencijala lokacije i njene lepote i raznovrsnosti.

Pre svega, iako je očito, treba naglasiti da su sva mesta koja je Burattini kroz didaskalije ili dijaloge precizno imenovao stvarna. Nema potrebe da ih obradimo istorijski / arheološki / turistički. Ako vam Burattinijevo kazivanje na tom polju nije dovoljno, uvek možete da konsultujete wikipediju, youtube i šta već iskopate preko google pretraživanja. Ali, valja ih nabrojati: Kordiljeri u Andama, luka Callao u Peruu, grad Lima, samostan San Frančesko, biblioteka i katakombe ( pa i „Memento mori“ ) u njemu, stepenasti reljef brda u okolini Cuzca, grad Cuzco ( trg Plaza de Armas i arena gde gledamo fantastičnu i simboličnu borbu između bika i kondora ), arheološko nalazište Sacsayhuaman nedaleko od Cuzca, termalni izvori Aguas Calientes ( ključajuće vode, u prevodu ) i, na kraju, sveti grad Machu Picchu u Andama. Naravno, Burattini se ne zadržava samo na geografskoj ambijentaciji nego i na istorijsko-političkim činjenicama. Pre svega, spominju se Luis José de Orbegoso y Moncada čiji je mandat predsednika Perua trajao od 1833. do 1836. godine ( što odgovara periodu u koje je serijal i smešten), surovi uslovi pod kojima domoroci rade u fabrikama, anti-španski patriotski duhovi oličeni u spomenutoj areni i mnogi drugi fakti koje Moreno izlaže u priči. Ovoga puta, sve te istorijske činjenice ne deluju kao prekucani pasusi iz raznih pisanih izvora i niti lokacije izgledaju kao docrtane random pozadine, nego je sve lepo integrisano u sami serijal i, apsolutno subjektivan utisak, lepo se uklapaju u fabulu čineći njenu veoma interesantnu i narativno funkcionalnu nadogradnju. A kako se u poslednje vreme počeo odricati klasičnog linearnog razvijanja radnje, presecajući je retrospektivama ili nekim drugim vremenskim varijacijama (setićemo se Giganta 2 „Čovek koji je pobedio smrt“), Burattini se bacio na paralelno razvijanje triju narativnih linija.

DEXTER MYSTÈRE

Jedna od njih je u mimohodu sa ostale dve, ali je tipski vezana za finalni deo epizode. Njome pratimo "izdajnika" Dextera Greena i njegovog pomoćnika Yamba u potrazi za smernicama ka najvažnijoj naučnoj bazi Atlantide u kojoj će Dexter da iskoristi ključ spoznaje kojeg se dokopao na završnici "Skiptra Tin-Hinan". Cela ideja je, kao i većina novodobnih spojeva istorijskog/magijskog/religijskog sa preistorijskim mitskim civilizacijama poput Atlantide i Mua, pretežno castellijevskog tipa. Sve istorijske, arheološke, pa i turističke zanimljivosti određene lokacije se prezentuju preko prisutnih likova i kroz dijaloge u kojima se pasusi iz referentnih materijala "prevedu" u narativno pitkiju formu. A onda, nakon što je opskrbio čitaoca verodostojnim informacijama, po metodi "mnogo istine da bi se pokrila mala laž", autor preko mnogo vizuelnih i konceptualnih sličnosti na to nadovezuje fiktivno ili meta-fiktivno.

Čuvena biblioteka iz crkve San Frančeska u Limi je samo prva, maltene turistička, lokacija na kojoj po prvi put nakon "Dvoboja na okeanu" susrećemo Dextera lično, van tuđih svedočenja i ostalih retrospektivnih elemenata. Turistička, ali atmosferom i najpotpunija (a koji stripovski samostani u gluvo doba noći to nisu?). Pod izgovorom da Dexter u toj biblioteci mora naći konkvistadorske hronike iz šesnaestog veka, a da je najsigurniji skroviti put do biblioteke kroz podrume ("mrtvi nas ne plaše"), Burattini i Prisco nas vode kroz mastiljavi tour katakombama tik pored grozomornog "Memento mori" na treperavoj svetlosti baklje, pa pravac u biblioteku po delić slagalice atlantidskih misterija. Elegantno iskorišteno, mora se priznati. Evidentan je i Dexterov karakterni pad u beskrupulozje: nije se mnogo dvoumio pre nego što je monahu razbio glavu. Burattini podseća da, pored sveg avanturističko-istraživačkog narativnog šarma, Dexter više nije kao pre i da ga od sada simpatišemo sa velikim oprezom. Ipak, nekom apsurdnom čitalačkom logikom ili instinktom vođeni, naše simpatije prema ovom arheologu ne jenjavaju. Stoga ćemo epitet „izdajnik“ ostaviti po navodnicima. Jasno je da tu nisu bila čista posla.

Nakon kratke žanrovske i karakterne prezentacije koja je, pre svega, tu i da čitaocu ne splasne osećaj kontinuiteta južnoameričke odiseje dok Zagor vrluda po Cuzcu i ljutu bitku bije sa lokalnim "kingpinom", sa Dexterom smo, nakon nešto više od jedne sveske pauze, posetili arheološko nalazište Sacsayhuaman kod Cuzca gde se po Castellijevom stilu elegantno spajaju istorijsko i mitološko-fiktivno. Struktura prstenastog temelja Sacsayhuamana je bila odlična prilika za povlačenje paralele sa Atlantidom i Burattini je nije propustio: izložene su službeno-istorijske zanimljivosti i na njih je nadovezana priča o vezi Inka sa atlantiđanima koji su se izvukli iz Velike Katastrofe i naposletku ostali među primitivnim narodom radi prosvetiteljstva, dok su ih ovi štovali kao bogove. Proučavajući Sacsayhuaman, Dexter otkriva lokaciju glavne naučne baze Atlantide koja se nalazi, neprecizno rečeno, "na najnepristupačnijem mestu na svetu" koje ćemo svi posetiti u iščekivanom i razočaravajućem Bosellijevom finalu cele odiseje. Dotle, Zagor i Dexter ostaju u konstantnom mimohodu, sa sve "misterijom" hoće li Dexter preživeti kada ga prijatelj kojem nož još uvek viri iz leđa uhvati za okovratnik.

ZLICA IZ FANDOMA

Fokus ove narativne linije, malo manje u mimohodu sa glavnom nego što je Dexterova, je Barranco. Reč je o tipičnom beskrupuloznom mutikaši čija je izvedba rezultirala neverovatnom harizmatičnošću. Fizički, Mauro Laurenti (a ne Giuseppe Prisco) mu je u početnim studijama lika dao lik italijanskog zagorovca i kolekcionara originalnih tabli Giancarla Orazija (ujedno mu je i pripala čast da bude jedini zagorovac kojeg je Ferri ovekovečio na naslovnoj strani...i to kako davi svog junaka). Karakterno, jednak je  brojnim epizodnim punokrvnim huljama na koje smo svako malo naletali još od prvih brojeva serijala: surov, ljigav, lak na sečivu i okidaču, kvaran u obrazu, nezaustavljiv. Začin: tajanstvenost u cilju delanja, praktičan pristup svim pojavama (bile one ovozemaljske ili ne), jak utisak superiornosti i uopšteno efektnost pojave. Barranco jednostavno pleni našu pažnju od prve pojave na obroncima Anda do nestajanja u podzemnim kanalima Machu Picchua.

Glavni adut mu je da u njegovim scenama nema niti jednog kaiša praznog hoda. Otkako je skinuo sveti kipu sa naslovne mumije, on stalno stremi napred bez skretanja sa ranije određene putanje:
1)Nalaženje kipua 2) prisiljavanje kurandere mama Jacinte za prevod istog odnosno otkrivanje lokacije kćeri Viracoche u svetom gradu na Kordiljerima 3) uzimanje Soledad za taoca i vodiča do svetog grada 4) prisiljavanje kćeri Viracoche da mu otkriju lokaciju Amazonki

Mama Jacinta je poseban element priče, kao i njena lepa kći Soledad, kojem je zgodnije da se posvetim kasnije. Ali za primetiti je kako Barranco reaguje na njihove veštine. Nema straha, pa čak ni kolebanja. Čovek se drži striktno svog cilja i, poput neke nezaustavljive sile koja kosi i mete sve pred sobom, ne dopušta da ga ikakav ćiribu-ćiriba dezorijentiše. Tokom celog svog putešestvija, Barranco zaista deluje nezaustavljivo i dostojno dvorane zloslavnih Zagorovih likova. Čak i za vreme njihovog okršaja u svetom gradu, koliko god da je njegov ishod bio očit. Sad, sve ovo vreme, Barrancov cilj ostaje misterija. Do samog finala avanture je bilo nepoznato zbog čega tako gorljivo traži kćeri Viracoche, a i kada su Amazonke otkrivene kao njegova iduća (finalna?) etapa misije, pravi razlog je prećutan Zagorovim mešanjem i Barrancovom prividnom smrću (odnešen podzemnim vodama) te je ostao odložen do Žena ratnica (ZG SR 567-570) u kojima će se ti motivi konačno razjasniti.

Ova narativna linija je u sjajnoj funkciji balansiranja dinamike priče, pravilno raspoređena sa glavnom i, mnogo ređom, Dexterovom linijom. Sve ono šta je u Burattinijevom igranju sa paralelnim razvijanjem više radnji smetalo u Gigantu „Čovek koji je pobedio smrt“ ( kojem su ubačenice uzele i previše maha, ali ih je emotivna i atmosferska snaga ključnih delova priče ipak izvukla) i što će razvodniti hronološki docniju „Smrtonosnu trku“, ovde i sa ovakvim likom fercera da je to divota.

DIGRESIJA: MAJKA ZEMLJA I TATA SILNIK

Pre nego što pređemo pređemo na uopšteni pogled glavne narativne linije, a da bismo izbegli sveopšti haos gomilanjem podataka, obratimo posebnu pažnju na ova dva njena elementa, odnosno dva lika i šta oni predstavljaju: mama Jacinta i Don Torres.

Figura kurandere kao što je mama Jacinta je tipična za andsku kulturu. Burattiniju je bilo više nego normalno – štaviše, imperativno – da pri predstavljanju tih predela uključi i lik tog tipa. Jednostavno, Peru bez kurandere je isto što i Darkwood bez, recimo, indijanaca ili trapera. Prosto moraš da ih uključiš u priču. Burattinijev izvor je, kako sam kaže, knjiga „Proročanstvo kurandere“ koju je napisao Hernan Huarche Mamani (indios quechua kao i mama Jacinta). On je bio poslednji naslednik loze andskih kurandera, majstora čuvara drevnih tajni Inka. Čitajući njegovu knjigu, Moreno je upijao priče o kultu Pacha Mama („Majka Zemlja“), ženskom šamanizmu i vezama sa dušom sveta. Odatle mu je došla ideja da se lik Shyer iz „Darkwood godina nulta“ može bez problema povezati sa ovom granom misticizma, kao i da se može napraviti veza sa mitom o amazonkama koju će načeti u finalu ove, a razraditi u sledeće dve priče. Na temelju toga je nastao prolog Južnoameričke odiseje tj. „Ponekad se vraćaju“/„Izdanci zla“, prvo parče nadali-smo-se-finalnog mozaika o Zagorovoj milenijumski genetskoj i sudbinskoj predodređenosti statusa univerzalnog junaka čuvenog „Točka života“ odnosno sveopšteg postojanja i, na kraju krajeva, vodeća nit kontinuiteta južnoameričkog putešestvija. Mama Jacinta, pored svega toga, služi da se zadrži čitaočev fokus na tom mističnom „većem od života“ prizvuku onda kada je naracija rizikovala da žanrovski povuče na običnu prizemljenu akciju. Sami dijalog između nje i Barranca i docnije Zagora izvanredno služi u tu svrhu, pored toga što Burattiniju daje priliku za zgodnu, začudo nimalo napornu, ekspoziciju veze aktuelne sveske sa „Ponekad se vraćaju" i njenim prethodnicima iz tzv. atlantidskog ciklusa i uopšteno staze koja je Duhu sa Sekirom u toku ove odiseje suđena. Jacintina lepa kći Soledad isto tako, iako prividno primarno u ulozi klasične dame u nevolji, dodaje u kombinaciju akcenat na duhovno-genetsko nasleđe u okviru spomenutog kulta Majke Zemlje, kroz scene u podzemnim odajama sestrinstva u Machu Picchu stvara vezu između kurandera i kultom boga Viracoche (takođe vezanog upravo za te predele) i definitivno tvori širu sliku veličine Zagorove uloge u točku života.

Don Cristobal Torres je druga „lokalno-folklorna“ etapa Burattinijevog turističkog programa, narativna diverzija sa „duboke“ teme o epskom sukobu dobra i zla, trula slika modernog biznismena kojem je sevap stati na žulj i spaliti mu sve do temelja kao u dobra stara vremena. Vrlo uticajan i bogat zemljoposednik i vlasnik fabrike tekstila u Cuzcu u kojoj indiosi rade prividno kao slobodni ljudi, plaćeni, ali u nehumanim radnim uslovima (trpe iživljavanja, izrabljivanja,  beskrajne smene, bedne plate, gušenje svakog vida protesta apsolutnim nasiljem, prisiljavanja žena (pa i trudnih!) i dece na teške poslove). Da parafraziram advokata Aguilara „tekstil koji dolazi iz Cuzca natopljen je znojem, krvlju i suzama indiosa“. Ukratko, on je simbol novog vida ropstva i pokretač aktuelnih moralno-etičkih pitanja koja se na tu temu postavljaju. Narativni glasnogovornik tog stava je ogorčena Torresova kćer Cecilia. Školovana u Španiji, i samim tim tobože otvorenih vidika, ona predstavlja glas sve moralnijeg modernog sveta po pitanju rasne i nacionalne jednakosti među ljudima u kontrapunktu sa sumornim, uskogrudim i odveć bajatim i izumirućim sistemom u kojem profitiraju industrijski silnici poput Dona Torresa.

I tako, dok je Mama Jacinta utkana u dugi vez tzv. atlantidskog cilusa koji se razvukao od severnoameričke i preko docnije afričke odiseje, Don Torres je usputna digresija od svega šta se ovim sveskama zagrevalo,  jedno spontano kolutanje očima kada se pokrene njegova porodična drama ( kraj sveske „Na tragu Dextera Greena“ i početak „Cuzca“) i kez kada nastupi rutinsko razrešenje gde Zagor nemilice bije sve živo po vili, od podruma do krova.

DOKUMENTARAC SA SEKIROM

Kao što smo već zaključili, Burattini se u poslednje vreme više bavi odricanjem klasične linearne naracije u serijalu te se rado pozabavi multipliciranim temporalnim ili lokacionim čačkanjem po istoj neretko na račun fluidnosti priče, kao i da tu i tamo izgnjavi čitaoca ceđenjem automatskih scenarističkih šablona sve do šokantnog iznenađenja na samom kraju u stilu klasičnih krimića. Ovde nas je podsetio kako može kada hoće. Tri narativne linije se smenjuju prirodno, balansirano, prelazeći sa neizmernom (jedinstveno zagorovskom) lakoćom iz čiste avanture u fantastiku i naučnu fantastiku, jezivo efikasno hraneći dinamiku pomoću pravovremenih i studioznih prelaza iz jedne u drugu narativnu liniju i sa par izleta u dobri stari flashback kada je potrebno.

Glavna narativna linija, od koje sve spomenuto polazi i kojoj se sve vraća, prati Zagora i Čika kako sa advokatom Aguilarom pristaju u luku Callao, sa njim nastavljaju putovanje prema Limi ali silom prilika skreću prema Cuzcu podno Kordiljera gde će prisustvovati i simboličnoj borbi bika i kondora i rutinskom sukobu sa Don Torresom u njegovoj vili, da bi se nakon toga popeli na vrh Kordiljera gde ih čeka veličanstveni, još uvek neotkriveni Machu Picchu i njegove tajne. Svaki taj lokacioni segment zahteva sadržajnu ekspoziciju različitih vrsta (istorija mesta, aktuelna političko-socijalna situacija, povezivanje svih veza sa prethodnim avanturama, nastavljanje atlantidske pod-radnje itd.) te se svakog časa rizikuje zamor čitaoca. Počelo je sa Aguilarom, nastavilo se sa Mamom Jacintom, slučajnim prolaznikom u Cuzcu i Cecilijom Torres u vili Don Torresa pa se završilo sa Sanyom iz sestrinstva na Machu Picchu. Burattini je bio na granici da celu priču pretvori u peruansku epizodu Slobodana Mićića u kojoj je priča podređena lokalnim zanimljivostima ( a poznajući Burattinija, ta bojazan nas je sve mučila ). Ta granica, srećom, ostade neokrnjena.

Svaka ekspozicija je stoički prekinuta ili fantastičnim akcionim sekvencama ili tranzicijom na drugu narativnu liniju u momentu kada je ona na daleko zanimljivijoj tački. Tranzicija je tehnički definitivno osvežavajuća, ali dobro iscenirana akcija u celom tom narativnom haosu (u smislu sadržajnosti) je pravi biser cele priče. Neočekivana, eksplozivna, do zla boga napeta, dinamična,  izvrsno izrežirana, sveprisutna u sve i jednoj od četiri sveske i vazda na sve nezgodnijim mestima. Korito reke Rimac, kameni most, tesna uličica u Cuzcu, skučeni hodnici podruma i strmi krov vile Don Torresa, prostorije kćeri Viracoche... i Zagor kako trese, lupa, udara ("...odnos snaga deset dva, tako samo mogu ja...") kao u klasično doba, pa i jače. Hitar, praktičan, smeo, živa sila, vazda superioran u inferiornom položaju, konstantan u dugom bacanju na protivnika (ali zaista, taj čovek skače li skače) i igri na sve ili ništa. Čisto adrenalinsko uživanje, svaka scena posebno ( samo zbog one na krovu, na primer, praštam Burattiniju svako prethodno "davljenje" Donom Torresom ). Najviše cenim, pak, što njegov Zagor konačno nije fabularni lutak već dobri stari, lako zapaljivi tip koji ne dopušta da nečija druga bude poslednja: brzi prelazak u kontranapad Don Torresovih plaćenika nakon jedva izbegnute zasede na reci Rimac, "pazi, pašćeš" tretman plaćenika Gilberta Serana, tretman peruanskog vojnika preko ivice mosta, tretman Don Torresovih plaćenika u podrumu njegove vile, nekoliko masnih replika... Pravi punokrvni Zagor kojega bismo rado svi čitali ( "kako trese, lupa, udara" ).

Postoje, naravno,i momenti u kojima je fabula ispred njega (takođe poželjno) i u kojima ga situacija nadmašuje te mu ne preostaje ništa drugo do uloge zbunjole. Susret sa Mamom Jacintom i odlazak na Machu Picchu su dve fiksne tačke Shyerinog proročanstva iz "Ponekad se vraćaju" ("...srešćeš nekog ko će ti ukazati na put kojim treba da ideš..." "...Stići ćeš do drevnog svetog grada, savlađujući brojne opasnosti..."), atlantidski futuristički kontejneri za veštačko "uzgajanje" devojčica nas povezuju sa onima u kojima su se uzgajala čudovišta Zelenog ambisa iz "Ponekad se vraćaju" ( a znali smo i da filozofiramo o mogućoj vezi sa "Darkwood godina nulta", nagađajući kako drevni Unktehi potiču iz istih kontejnera ). Susret sa Sanyom i ostalim devojkama iz sestrinstva kćeri Viracoche, i pronalaženje visokotehnološke baze podno Machu Picchua povezuje celi kult Majke Zemlje, ženski šamanizam, Inke, drevnu bitku dobra i zla sa Wakinyan Tanka i Unktehima (veza: Shyer) i ratnice amazonke (koje su u suštini odmetnute kćeri Viracoche) sa očuvanim nasleđem nekadašnjih civilizacija Atlantida i Mu, koji su sekundarni uzrok Zagorovog putešestvija Južnom Amerikom (primarni, izgovor ustvari, ostaje i dalje lov na Dextera Greena).Veličina cele te stvari se konstantno dobija mešanjem misterije onoga šta je bilo (Velika katastrofa Atlantide i Mua, njihova ostavština, Damballah, Pahana, brisanje Zagorovog sećanja) i šta će biti (znanje drevnog jezika, proročanstva, nagoveštaji sudbinskog, nagoveštaji uništenja preko strašnog oružja, krajevi bez apsolutnog razrešenja), a Zagor je nekako postojno u sredini svega toga, u ulozi junaka na kojem čekamo da se sve prošlo i buduće poklopi.

A s druge strane, Burattini i pored toga ne gubi glavnu crtu glavnog lika iz vida. I pored sve te veličanstvenosti koju nagoveštavaju teme atlantidskog ciklusa, Zagor ostaje prizemljen i veran klasičnom šablonu, donekle nadograđenom. I ovde se sve svodi na duge marševe, jahanja ili vožnju kočijom tragom nekog zlikovca sa dan-dva zaostatka. Dva zlkovca tačnije. U Peru su dospeli lovom na Dextera Greena koji im već neko vreme izmiče za dlaku, uglavnom zato što Zagor ne može odoleti porivu da vadi iz gabule svakog nesretnika na kojeg usput naleti. Tako i sada nije mogao da odbije pomoć Mami Jacinti i izbavi joj kćer iz šaka Barranca i umesto za Limu skrene za Cuszo gde će ga sa Barranca skrenuti Don Torres ( valja priznati, protiv Zagorove volje ). Ali taj lov, to je jedna od osnovnih Zagorovih obeležja, vazda se tu i tamo kleklo da se potraži gde se stopalom/kopitom/točkom nagrdilo tlo u molekularnim razmerama. Jedina razlika konkretno je što i Dextera i Barranca Zagor sledi tragom glasina, ali kao da je to bitno. Bitno je da lov traje i da je Dexterovo pismo bazi Drugde sa sledećom etapom putovanja uspešno presretnuto, kao i da ova mini-trilogija o amazonkama uspešno načeta.

RAZGLEDNICA IZ PERUA

Na kraju još samo da zaključimo (neizrečeno se može lepo naći čitajući priču) da smo u ove četiri sveske na epizodnom i nekom širem (atlantidskom) nivou dobili zaista dobru priču sa tri glatko paralelizovane radnje, mnogo akcije, novim harizmatičnim likovima (Jacinta, Sanya, Barranco, Soledad, Aguilar), više nego zadovoljavajućom dozom atlantidskog ciklusa, većinom vrlo zgodnim dijalozima (ruku na srce, bilo je nekih momenata)  i, pre svega,  sjajnim turističkim obilaskom Perua. Preko stripa to neće, naravno, nikad biti ni blizu ličnoj poseti, ali ova priča je uspela da nam dubinski dočara „povetarac mog voljenog Perua, hiljade mirisa Lime!“ Videli smo neke od najlepših i najčuvenijih znamenitosti koje ta država ima da nam ponudi, naučili dobar deo njene istorije i osetili puls njenog stanovništva.

Giuseppe Prisco je imao esencijalnu ulogu u interpretaciji Burattinijevog scenarija. Imao je zadatak da od Perua napravi nešto življe od gole pozadine i mislim da možemo svi da kažemo kako je u tome majstorski uspeo. Moreno je na svom blogu izjavio da je Prisco jedini crtač koji, pored svih onih sa kojima je imao priliku da sarađuje, nekako grafički izvede scenu upravo onako kako je on zamislio. Bukvalno kao da mu je zavirio u misli. Scenografija, odeća, raznolikost i dinamičnost kadrova, eksplozivna akcija, umeren stil koji niti je pretenciozan niti je dosadan nego  nekako baš taman koliko treba. Mane (sa moje tačke gledišta) postoje, naravno: pomalo predebele linije, prejasni kontrast (zbog čega mnogo bolje izgleda u kolorisanom izdanju Repubblice nego u crno-beloj varijanti), retko šrafiranje i senčenje (osim punom crnom površinom), pokoje stanjivanje određenih delova Zagorovog tela i tako dalje vazda kroz prste. On je pored Rubinija jedini crtač koji se ugleda na Stefana Andreuccija. To je vidljivo pre svega na Zagoru (stilsko rešenje  frizure, lica, kroja košulje, trupa, nadlaktice...) i u određenim scenama npr. na trgu Plaza de Armas u Cuzcu u kojoj se vidi nekoliko nekoliko Zagora direktno precrtanih iz „Morske strave“ (konkretno, table koje prikazuju šetnju po olujnom vremenu i docnije table u opustošenoj luci Port Whalea) ili skok preko ograde mosta koji može biti posveta čuvenoj Ferrijevoj naslovnici ZG #44 „Osvetnici“ ili precrtavanje Andreuccijeve posete istoj iz ZG #362 „Comancheros“. Uopšte nije za zamerku, Andreucci bi trebao svima biti uzor. Ostaje da je Priscov crtež vrlo prijatan, pitak, bez ikakve sumnje odličan izbor za realizaciju ovih svesaka (što zbog čestih akcionih sekvenci koje zahtevaju komplikovano kadriranje što zbog strpljive ruke da do najmanjeg detalja prenese dušu Perua) i trenutno jedan od najpoželjnijih imena u Zagorovom staffu.

Ferrijeve naslovnice su nekako uspele da budu solidne. „Mumija s Anda“ je solidno izvedena, „Na tragu Dextera Greena“ je konceptualno neprivlačna koliko i naslov (tako možemo da naslovimo sve i jednu epizodu Južnoameričke odiseje), „Cuzco“ je za jedno koplje prijatniji oku zbog katedrale u pozadini i nekom vezom sa sadržajemm, „Grad u Kordiljerima“ je otprilike najlepša od četiri zbog Zagora u nezavidnoj situaciji, bogate i prepoznatljive pozadine (Machu Picchu) i, pre svega, najboljeg izbora boja (prethodne su jednostavno loše obojene, kao i većina naslovnica ovog perioda). Poslednje tri je naš maestro preuzeo direktno sa Priscovih kaiševa unutar svesaka.

Jednom rečju: odlična priča, zaista. Od onih je koji mi davaju valjan razlog da onako često i strastveno kidišem na Morena Burattinija. Nikada na, recimo,  Mignacca ili Raucha koji nikako da...


Napisano za sajt www.stripovi.com

Коментари