16 godina po završetku revolucije u Mocamau u kojoj je
svrgnut sa prestola, diktator Arguedas se izgleda vraća među žive, navodno pod
imenom Keith Irona, kandidata za predsednika na aktuelnim izborima. Mala
revolucionarska grupa zove u pomoć i Nathana, čiji je drug Rick na koncu
revolucije poginuo njima uz bok...
Nathan Never 80 "Dopo la rivoluzione" (Libellus knjiga 27)
Autori: Alberto Ostini (tekst) Ivan Calcaterra (crtež), Roberto De Angelis (naslovnica)
„Za zemlju sa zdravljem od čelika“
Zanimljiva parola. Osim što bi trebala da aludira na ime
potencijalnog budućeg predsednika Mocamaua, Keitha Irona, sama reč „čelik“
sadrži i druge asocijacije – pre svega na oružje (Conan Varvarin u pećini na
rumenkastoj svetlosti vatre udara čekićem na još užareno sečivo mača, pun gneva
i uzavrele ratoborne krvi), te na „pugno di ferro/acciaio“ iliti „čeličnu šaku“
kako italijani neretko kažu za strogo vodstvo, diktaturu, nemilosrdnost itd. Ne
znam kako glasi prevod u Libellusovom izdanju, da li daleko pravilnije Za
zemlju čeličnog zdravlja ili bukvalnije sa zdravljem od čelika, ali ovo drugo,
baš kao i u originalnom jeziku, nosi akcenat upravo na reči „čelik“ umesto na
„zdravlje“ i daje joj važnost i mogućnosti potonje analize. Da li je sad to
samo neka moja nebulozna filozofija ili se Ostini zgodno igrao sa rečima ne bih
znao da procenim.
Ali zašto zahtevam onda na tome na samom početku teksta?
Jednostavno, asocijacije koje nosi ta neugodno slatkorečiva parola su ustvari
centralna tema ove Nathanove „one shot“ avanture: oružje (na gotovs) i pre
svega diktatura. Revolucija je samo posledični element prikazan u
flashbackovima, daleko od tematskog statusa. Ako vas je na kiosku (/knjižari)
naslov uverio drugačije, ako se vaše oko zaustavilo na moćnom zvuku reči
„revolucija“, pogrešili ste. „Nakon revolucije“ konceptualno govori o nečemu
sasvim drugom, i daleko dubljem, socijalno kompleksnijem.
Šta se to desilo nakon revolucije? Diktatorski režim je
pao, diktator Arguedas podlegao pod „kukama i motikama“, Mocamau 16 godina u
toplom zagrljaju demokratije, inicijatori revolucije – što mrtvi što živi –
ostaju bez šereta, medalja i mnogih zasluženih priznanja. Oni živi su se
sklonili među ljude, ušuškali se u niže slojeve sistema i, kako ćemo naslutiti
u toku priče, u stalnom stanju pripravnosti.
Ali ni demokratski sistem nije savršen. „Dok je ovaca
neće falit’ vune“ kaže pesma. Dok traje izborna kampanja za gradonačelnika
Mocamaua, favorit Keith Iron s jedne strane obećava kule i gradove ( i veoma
sigurno pobeđuje na izborima) a s druge sa kriminalističkom organizacijom
Network Rachel Baker muti s tržišnim ciframa i širi ruke nad Mocamauom (kao kao
kip Isusa Hrista nad Riom de Jeneirom) gledajući na sebe kao potpunog
gospodara. Diktatorstvo izgleda ima mnoge oblike, a Ostini će nam dualizmom
Iron/Arguedas indirektno ali svejedno simbolično neprijatno aludirati na
voždove našeg doba (u tolikim godinama koje dele Nathanovo i naše vreme, vidi
li iko ikakve razlike?) i uopšte na dešavanja (vazda aktuelna) u raznim
delovima sveta („sve je isto, sve su ostalo nijanse“) . Narod, čeljad Mocamaua,
kliče ime svog budućeg krvnika nagomilan po trgovima kao stado ovaca, noseći
njegov osmeh na prsima kao zvonce za kojim će slepo da stremi ka ambisu.
Ostini veoma lepo vodi prvu polovinu priče. Simbolika
dualizma Iron/Arguedas, psihološka motivacija grupe revolucionara i Nathana
Nevera („Zaveti nemaju svoj rok trajanja“), sami tok priče i postavljanje
različitih psiholoških profila za „okrugli sto“.
Prvi uvodni flashback je, osim što je poslastica
Nathanovim fanovima, solidna odskočna daska za iniciranje besede: tri strane
Rickovog opraštanja od prijatelja kadeta i odlazak u Mocamau za učešće u
revoluciji (Nathan i Laura su mu najprisniji prijatelji). Drugi flashback je
vizelna suprotnost u odnosu na prvi: umesto visoko-tehnološke svemirske baze
scena je smeštena u šumi i prikazuje grupu revolucionara neposredno pred
akciju. Ne razlikuje se mnogo od onih na kakve smo navikli. Tu je logorska
vatra, vesela pesma i veselo društvo (Rick je malo melanholičan, i u odnosu na
ostale i u odnosu na prvi flashback). Dobro, logorska vatra je više u SF
verziji:) ali to je to. Naravno, naslućuje se poseban odnos između Ricka i
Valentine. Što se Nathanove umešanosti u priču tiče, Ostini je odlično
iskoristio njegovu emotivnu i melanholičnu prirodu, moralno čistu, da ga baci u
žarište nakon toliko godina. Prvih osamnaest strana je zaista pravo uživanje, što
vizuelno što narativno.
Uopšte, kao što već rekoh, prvi deo priče zaista obećava.
Narativa funkcioniše savršeno, sa ukomponovanim skokovima iz čiste urbane/sf
scene na emotivno snažne koje se odvijaju u goloj neokaljanoj prirodi (prelepa
Bahia del Espejo). Ustvari, vizuelno, kvalitet je konstantan. Scenario je
taj koji kasnije kreće da „šteka“.
Pre svega iritantna je upotreba moderne tehnologije kao
deus ex machina. Dok bi za rešavanje dileme oko Ironovog identiteta bio
dovoljan samo pramen kose radi DNA identifikacije, revolucionari se odlučuju na
daleko riskantniju i komplikovaniju otmicu. S druge strane imamo banalne
mikroskopske sonde koje se mogu tajno spojiti sa optičkim nervom osobe koju
želimo da špijuniramo i puštati kad god i gde god hoćemo registrovani snimak.
Najsmešnije je da ovce na trgu nisu niti jednog trena posumnjale u validnost
snimka koji im je pušten za vreme Ironovog izbornog govora (nisam mogao da se
ne setim ovde Tim Burtonovog filma „Batman Returns“ iz 1992.godine), u doba
kada bi svaki klinac mogao za kućnim računarom mogao sve savršeno verno da
lažira. Izgleda da ekran nikada neće izgubiti svoju moć manipulacije i
ubedljivosti. Mašina za kloniranje memorije jedne osobe u telo druge, koju smo
videli u NN 76 i 77, radi kontinuiteta serijala i sprečavanja deža-vua ovde
dobro obavlja funkciju ali je ne bih više koristio u serijalu jer bi onda u NN
univerumu svačiji identitet bio upitan, čime se gubi na efektu iznenađenja.
Tehnologija je možda delimično neprirodno ubačena u
svevremensku temu revolucije radi naučnofantastičnog žiga Nathanovog
univerzuma, ali to sve ima svoje čari i može joj se progledati kroz prste. Ono
šta me zaista iritira je za sve moguće priče na svetu tipični villain momenat
„mogao bih vas ubiti odmah ali palo mi je na pamet nešto efektije odakle ćete
se sasvim sigurno izvući“ (jedina scena koja baš nije takva, a koja mi trenutno
pada na pamet, je „Jeka prošlosti“ Lazarusa Ledda - bez mnogo priče, „licem na
zemlju“ i cev puške na potiljku. Ne razumem zašto se tako efektne scene retko
koriste). Govorim naravno o momentu kada Arguedas ostavlja revolucionare da
(bez ikakvog nadzora stražara i sl.) lagano umru od hipotermije (skoro sat
vremena) umesto da ih sve onako sočno izrešeta na licu mesta. Takođe, smeta
zbrzana akcija u kojoj Iron/Arguedas konačno biva pobeđen: sve se odvijalo kao
u standardnoj jurnjavi cestom između policajaca i kriminalaca. Fali onaj
„revolucionarni“ šmek. Ne mogu ga tačno definisati, ali fali.
Ali nemojte da me pogrešno shvatite. „Nakon revolucije“ je
kratak ali pitak momenat Nathanovog serijala. A ovi loše ocenjeni momenti, osim
što su baš samo momenti, su ustari samo manje dobri a ne loši. Npr. Loš
Arguedasov potez osude revolucionara na sporo umiranje je bilo svrsishodno za
ulazak privatnog agenta Solomona Burka (likom sličnog Ketminatoru Baneta Kerca
:) ) na scenu. Svi likovi su odlično isprofilisani i čine više nego
interesantan spoj. Tu je i ta slatka ljubav, jedna neispunjena ali uvek
intenzivna i druga ispunjena do srži, a obe vezane za Ricka.
Ivan Calcaterra je crtač debljih poteza i jačeg
kontrasta. Crtež je i funkcionalan i umetnički, u duhu serijala dakle. Jednako
dobro crta i stare i moderne građevine (zadržavajući se međutim samo na
osnovnim konturama istih), a scenama u prirodi pristupa posebno senzualno (opet
napominjem fantastičan pejzaš Bahije del Espejo). Žene sve redom su slatko oble
i šarmantne (hoću da upoznam njegovu ženu. Valjda nije sve ove curetke,
uključujući i Hadiju iz prošlih brojeva, crtao po vapaju svoje svakodnevnice i
bežeći imaginacijom iz realnosti doma svoga :) ).
Naslovnica Roberta de Angelisa je odlična, kadar sjajan,
kolor neprikosnoven, a sve u globalu tera ruku da posegne za džepom.
Konceptualno je pogrešna pošto je situacija koju prikazuje skroz suprotna onima
koje se nalaze u svesci. Samo zbog toga mu 10-ku smanjujem za jednu ocenu.
Ugodno vam čitanje!
ZANIMLJIVOSTI
- Ova epizoda je u Italiji objavljena u januaru 1998. godine, ali u Calcaterrinom potpisu na poslednjoj stranici vidimo da je nacrtana već 1997. godine.
- Počevši od ovog broja, redovna serija Nathana Nevera poskupljuje sa 3000 na 3500 lira (Italija)
- Prva priča koju je Alberto Ostini napisao sam. Inače je radio u paru sa Stefanom Pianijem (br.54 “Bauhaus Killer”).
- Priča “Nakon revolucije” je inspirisana filmom “Zemlja i sloboda” britanskog režisera Kena Loacha
- U uvodu vidimo Nathana Nevera 18 godina pre aktuelnog vremena radnje kao kadeta u svemirskoj bazi za obuku. Tada je još uvek imao crnu kosu i bio je u društvu svoje (buduće?) supruge Laure.
- Na strani 19 vidimo androide sa likovima Marilyn Monroe i E.T.-ja.
- Na bilbordu na strani 38 imamo Da Vincijevu “Mona Lizu”.
- Reference na br. 76 “Fenice” 77 “Gospodarica smrti” i specijal br.6
- Delimični povratak Rachel Baker
ocena: 8
Коментари
Постави коментар